Piše: Jasmin Agić
Danas vjerovatno gotovo potpuno zaboravljena, a toliko istinski važna i vrijedna, najsnažnija bosanska historiografska metafikcija ima svoje jasno ime. To je roman Nedžada Ibrišimovića Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, nastao na prostoru opkoljene Dobrinje tokom prve i najteže godine opsade Sarajeva.
Iako je roman proglašen knjigom godine, čak ni u Ibrišimovićevom doživljaju vlastite književnosti nije figurirao kao proza na koju se često osvrtao, koju je tumačio i koju je izdvajao kao posebno djelo u vlastitom opusu.
Takav status romana dodatno je učvršćen pisanjem i objavljivanjem Vječnika, romana za koji je sam pisac tvrdio da je njegov magnum opus. Promoviranje Vječnika u javnosti i među književnim znalcima dodatno je potisnulo interesovanje za Knjigu Adema Kahrimana napisanu Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem.
Činilo se da tema ratova koji su iz temelja izmijenili lice Bosne više ne privlači pažnju publike, a koji su razlozi za takav odnos prema knjizi možemo samo pretpostavljati.
Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem nije jednostavna, lahka i pitka knjiga, da se izrazimo sasvim kolokvijalno. Prosede je intenzivan, priču romana teško je razumjeti, a književni postupak, barem u bosanskoj i jugoslavenskoj romanesknoj tradiciji, više je nego radikalno eksperimentalan.
Osnovna tema romana jeste historija Bosne, tačnije njena krvava i zločinačka povijest koja se, po onom ničeanskom zakonu, neprekidno ponavlja, postajući u svakom novom pojavljivanju brutalnija i destruktivnija.
Takvoj povijesti romanopisac suprotstavlja ideju književnosti kao posljednjeg instrumenta idealističkog humanizma. Dok je zatočen u opkoljenoj Dobrinji, njegov istoimeni alter ego nastoji sa svojim književnim suputnikom Ademom Kahrimanom ne samo spasiti Bosnu i njeno stanovništvo od novog pogroma nego se upušta i u jedan kvaziontološki poduhvat spašavanja onih koji su pobijeni i uništeni u Drugom svjetskom ratu.
Historija se ponavlja, a sudbine se ne razlikuju.
To je ideja Nedžada Ibrišimovića koji, gledajući razaranje Sarajeva i slušajući ispovijesti preživjelih bošnjačkih žrtava pokolja u istočnoj Bosni, uviđa da se događaji odvijaju po već viđenoj fenomenološkoj matrici.
Vrijeme ne donosi novost, ono samo dozvoljava historiji da na površinu iznova izbaci privremeno zatomljene strasti i suspregnutu mržnju.
U opkoljenoj Dobrinji dvojica prijatelja trude se spasiti ne ljude koji u dugim i bolnim zbjegovima iz područja uz rijeku Drinu dolaze u Sarajevo, nego njihove ubijene pretke, koji su imali istovjetnu sudbinu pola vijeka ranije.
I onda se iz njihovih magnovenja, priča, besjeda i prisjećanja na stranicama knjige Adema Kahrimana pojavljuju odavno ubijeni ljudi.
Prvi je hadžija Tahirović iz Foče, kojem su četnici oderali kožu s leđa i prebacili mu je preko glave da izgleda kao zabrađena muslimanska žena, a za njim se pojavljuje rijeka ubijenih u četničkim zločinima počinjenim u gornjem dijelu Podrinja.
Svi stvarni, svi nekada postojeći, dokumentovani u mnogobrojnim izvještajima o žrtvama Drugog svjetskog rata, s detaljno opisanim mučeničkim sudbinama.
Ne da budu opomena i upozorenje, jer tragedija bošnjačkog naroda 1992. godine jasno sugerira da historija nije dijalektika i da se turobni i mučni događaji ipak ponavljaju u preciznim vremenskim intervalima.
Hadžiju Tahirovića Nedžad Ibrišimović oživljava na stranicama knjige Adema Kahrimana, nemoćan da spašava ljude koje ubijaju u vremenu njegove stvarnosti.
I tu se ne zaustavlja, nego istražujući u dokumentima zločine u istočnoj Bosni otkriva da je sudbina muallima Huseina efendije Talovića istovjetna sudbini spaljenih u novoj pohari Bosne.
Talovića su četnici, zajedno s cijelom porodicom i još osamdesetak sumještana iz sela Vrsinje pokraj Milića, žive zapalili, dakle na isti način ubili kako je to učinjeno u Višegradu tačno pedeset godina kasnije.
Historija se u Bosni ne odvija na isti način kao u zapadnim civilizacijama. Ona, da parafraziramo velikog Heraklita, ne teče, već miruje, stoji, nije rijeka nego prljavo jezero puno odvratnih tajni.
Nepravedno zanemarena u Ibrišimovićevom bogatom i raznovrsnom opusu, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem po svemu je izuzetna proza.
Smjela, ekspresivna, promišljena i s idejom, što je rijetkost u bosanskoj poslijeratnoj književnosti, knjiga je govorila o stvarima koje nadilaze trenutak pisanja i uspostavila parametre za jednu nadhistoriografsku literaturu.
S dubokim uvidom u dijalektičke procese, naravno na sasvim književan način, Ibrišimović je napisao roman koji je više od stvarnosnog svjedočanstva.
To je svjedočanstvo o brutalnoj i krvavoj metafizici prostora, te naše zajedničke zemlje Bosne, u kojoj se krvoprolića neprekidno ponavljaju, a nevini bivaju žrtve pogroma i pokolja.
Tekst je dio projekta „Artworks in the Siege“, posvećenog umjetničkom stvaralaštvu nastalom tokom opsade Sarajeva. Projekat je planiran za drugu polovinu novembra 2026. godine u galeriji Charlama u Sarajevu.
